Podosljak

Dobrodošli na moj blog

20.01.2018.

Pismo odgovornim za rješenje problema Sanice, pokretanje drvne industrije

Pismo odgovornim za rješenje problema Sanice, pokretanje drvne industrije Piše: Ale Botonjić Upućeno : Načelniku Općine Ključ g. Nedžadu Zukanoviću Premijeru USK g. Huseinu Rošiću Premijeru Federacije BiH političarima: Općine Ključ, USK i Federacije BiH Poštovana gospodo: načelniče Općine Kljuć g. Nedžadu Zukanoviću, premijeru Unsko sanskog kantona g. Huseinu Rošiću, premijeru Federacije BiH g. Fadilu Novaliću. Poštovana gospodo političari Općine Ključa, Unsko sanskog kantona i političari Federacije BiH. Evo, ovo pismo vam pišem, prije svega da olakšam sebi dušu, jer me u duši stišće neka velika tuga. Nadam se da ćete imati toliko strpljenja da ovo moje pismo pročitate do kraja, pa vam se zato unapred zahvaljujem, a meni će biti lakše. Ja sam od Boga dragog nagrađen i počašćen, da sam se rodio u svojim Botonjićima, svojoj Sanici, svom Ključu, pa zbog toga mi i nije svedno kako se živi i šta se događa u mom rodnom kraju. Kao prvo, da vam odma kažem, puno sam razočaran sa politikom i svim političarima, od rata pa do sad, brez izuzetka, kad je u pitanju pomoć Saničkoj dolini, konkretnije pokretanje drvne industrije u Sanici. Svi vi političari iz Općine, Kantona pa i drževe od rata na ovamo, sve stranke bez izuzetka, kao hoćete da pomognete Sanici, ali to ispadne samo pred izbore ili da se utvrde fotelje kad se malo zatresu. Ja mislim lično da je politika, stranačke aktivnost oko Drvne industrije u Sanici na pogrešnom putu, evo i zašto. Do 1975 je u Sanicu i oko Sanice iz Prijedora prema Drvaru i Ličkoj kaldrmi bila uskotračna pruga kojom se odvijo željeznički saobraćaj. Ukidanjem uskotračne pruge Sanička dolina je osuđena na propast. Samo da vas posjetim, iz Grmeča, što trupaca (balvana), što drveta za celolozu u Prijedor je prolazilo dnevno više od 20 kompozicija teretnih vlakova u kojima je od Donje Sanice prema Prijedoru bilo u svakoj kompoziciji u prosjeku od 20 do 30 vagona. Posebna pruga je bila do tvornice u Sanici. Iz tvornice skoro svaki dan do Donje Sanice je vozila mala mašinica, u tvornici proizvedene robe od 15 do 20 vagona. U svakom vagonu je bio najmanje po jedan šljeper robe a bilo je i više. Tvornica je radila u 3 smjene. Ukidanjem uskotračne pruge, život u Sanici je stao. Sad ja pitam, prvo seba pa onda i vas sve političae: Kad je u Sanicu došao kakav šljeper, da istovari ili utovari kakvu robu ? Kuda kojim putem da šljeperi, makar i prazani da dođu do tvornice. Ovaj put koji je sad u upotrebi je totalno neprimjeren, neprohodan za saobraćaj teretnih kamijona, svake godine se popravlja, na njemu su klizište do klizišta i velike krivine sve jedna do druge. Naši šoferi avtobusa i solo, malih kamijona, koji voze mljeko i ostalu robu u Sanicu i iz Sanice, uvjek voze sa rizikom i u nadi da se nesretnu jer se nemogu mimoići, osim ako neki od njih nevozi u rikvec i na desetine metara. Pitam se, kako se osjećaju naši đaci a i njihovi roditelji kad se moraju svakog dana tim putem voziti u školu za Ključ. Nažalost put koji je bio planiran od Sanice do Laništa, još kad je Ćiro ukinut nikad nije završen. Puno je bilo obećanja i prije i poslije rata da će se taj put napraviti, ali evo do današnjeg dana od puta nejma ništa. Štobi naš narod reko, pojo vuk magarca. Ruku na srce, dio puta od Jezeraca, odnosno od granice Općine Sanski most je poslije rata napravljen, ali kao što reko osta ne napravljen put od Sanice do Laništa dio puta sa kojim bi Sanica bila spojena sa cjelom Bosnom, desno preko Petrovca i Bihaća sa Krajinom i dalje sa Evropom, lijevo preko Ključa i Sanskim mostom sa drugim djelom Bosne i Hercegovine. Šta sad ? Predlažem vama gospodo, načelniče Općine Ključa g. Zukanoviću, premijeru Unsko sanskog kantona g. Rošiću i premijeru Federacije BiH g. Novaliću, da se u najkraćem mogućem vremenu sastanete vas trojica, naravno sa vašim stručnim i odgovornim službama i da pronađete rješenje da se izgradi put od Sanice do Laništa, netreba puno, samo 10 km, malo poravnati i položiti asvalt. To je ono najmanje što Sanica zaslužuje. Ja sam duboko ubjeđen u ovo što sam vam predložio, da je najbolje rješenje za Saničku dolinu. Kad se napravi pravi put do tvornice, investitor za pokretanje proizvodnje će se sigurno pojaviti. Da je to tako, pogledajte druge krajeve naše lijepe Bosne. Kud god i na koju god stranu svijeta krenete od moga i našega Ključa, nemožeš se nagledati lijepih kuća, trgovina i tvornica. Evo samo da napomenem, na izlazu Ključa, na Pudinom hanu, nezna se koja je kuća od koje bolja i ljepša, a na stotinjak dužnih metara nekoliko veletrgovina. Sa Pudinim hanom veže se naselja Velagići, takođe lijepe kuće i industrijska zona a sve pored ceste, a ja pamtim kad na toj lokaciji nije bilo ni jedne kuće jer nije bilo ni ceste, bila je u Velagići pored stare ceste, škola i mala trgovina i jedna kafana. Takođe na staroj cesti u Pudinom hanu bila je samo jedna mala trgovina i kafana. Dalje, idući prema Bihaću na samom ulazu u Bosanski Petrovac sve tvornica do tvornice i većinom drvna industrija, sad se gradi i neki ?? tržni centar. Posebna priča je Bihać. Kad se ulazi u Bihać, već od naselja Ripač pa sve do avtobuske stanice, na ulazu u centar Bihaća, mašalna, sve hala do hale, tvornica do tvornice, pa evo i najmoderniji veletrgovački centar, trgovina Robot. I na samom izlazu iz Bihaća prema Izačiću ista situacija i tamo je hala do hale, servis, do servisa, trgovina do trgovine. U medijima se puno spominj i eovaj dio kraine, Krupa, Cazin, Bužim, i Kladuša, ja o tom djelu nebih komentariso, tamo treba otići pa vidjeti, tvrdim da ništa slabije nije, čak i puno bolje je nego u drugim krajevima naše lijepe Bosne. Imao sam priliku ove godine da posjetim Doboj istok i Gračanicu. Ono što sam vidio na tom djelu me je takođe pozitivno iznenadilo, sve za pohvalu, čak i avtoputom smo se vozili. Sad se ja pitam, šta je to moja Sanica kriva, u Sanici imamo samo dvije male trgovine od po 30 kvadrata i jednu malo veću Kaferc trgovinu, možda od 100 kvadrata. Imamo školu polu praznu. Imamo i malu ambulantu za hitne slučajeve, kažem hitne jer do sad nismo imali ni apoteke, da se mogu lijekovi nabaviti. Moji Saničani mogu sad samo sanjati o domu kulture i nekim kulturnim sadržajima, to što imamo se odvija u našoj školi. Zaboravi, imamo i benzinsku punpu i nekoliko većinom praznih kafana i to je sve. Ali ja znam. Sanica je bila prije Općina nego što je Ključ, to treba da znaju svi i svak. Općina iz Sanice naredbom tadašnje vlasti. poslije drugog svjetskog rata je preseljena iz Sanice u Ključ. Sanica je, dok je bila Općina, još onda imala sve ovo što sam nabrojo da nejma, imala je prvu tvornicu šperploče i furnira u bivšoj državi gdje je bilo zaposleno oko 1.500 radnika, imala je željezničku prugu na kojoj je bilo zaposleno na stotine radnika, imala je svoga Ćiru sa kojim su Saničani odlazili u svijet ali uvjek se vraćali. Sad Saničani odlaze u svijet ali se nevraćaju, Sanica sad ostaje skorom pa pusta. POŠTOVANI !! Iz dna duše vas molim, molim i opet molim, da pomognete mojoj Sanici, molim vas pomognite, pronađite financijska sredstva da se što prije položi asvalt od Sanice do Laništa, jer to je najveći problem za Saničku dolinu. Kad se položi asvalt, ako bog da pojaviće se i investitor za pokretanje tvornice. Kad mogu uspješno raditi nekoliko desetina tvornica drvne industrije samo u USK, zašto nebi mogla raditi i tvornica u Sanici. Sad nemožr jer nejma puta, jednostavno je blokirana. Kad se pojavi investitor i tvornica proradi u Sanici, treba poraditi na ovom putu Sanica Ključ, preko Biljani, jer takav kakav je sad, je totalno neprimjeran, trenutno služi samo da se svake godine popravlja i proizvodi velike troškove i što je najgore još uvjek je nesiguran za saobraćaj. Treba jednom napraviti pravi put Ključ Sanica. U nadi da ćete ovo moje pismo pravilno razumjeti i izaći u susret mom rodnom kraju, mojoj Sanici, mojoj saničkoj omladini i narodu, unapred vam se zahvaljujem, te vam želim svako dobro u budućnosti. H V A L A ! Ljubljana 23.12.2017 Ale Botonjić

01.01.2011.

U Sloveniji bolestan u Bosni zdrav

Poštovani, evo nakon dužeg vremena članak koji je bio več objavljen u Bošnjaku BKS Slovenije.

U Sloveniji bolestan, u Bosni zdrav

Piše: Ale Botonjić

Ode Ale za svoju Bosnu pa nek' bude šta bude.

Odavno sam u Bosni čuo „doš'o ovaj ili onaj iz Slovenije u pemziju, i to invalidsku, a zdrav ko drinić, od kako je doš'o u pemziju, radi, što bi se reklo ko crnac, ni kad je bio mlad nije toliko radio“. Kad god bi to neko rekao, ne bih mu vjerovao, misleći da nejma šanse, da bolestan čovjek, koji je kao bolestan dobio pemziju, da može toliko raditi, al' jes' vraga, ima tu djelimično i istine, što sam se uvjerio na svom vlastitom primjeru.

Sa trideset i sedam godina i osam mjeseci radnog staža, dobijem ja od svog poslodavca, kod kojeg sam radio zadnjih 12 godina, otkaz. Prekid radnog odnosa. Kobajagi tehnološki višak, zbog manjka posla. Da za mene tragedija bude veća, poslodavac mi je otkaz dao nezakonito. Nije mi po slovenskom zakonu o radnom odnosu smio dati otkaz iz dva razloga. Dva puta sam zaštićen po zakonu o radnom odnosu RS. Prvo, stariji sam od 55 godina, i drugo, invalid sam treće kategorije. Invalidnost sam dobio 2007., zbog oštećene kičme. Zakonit otkaz bi bio da je dat u suglasnosti sa Ministarstvom za rad i socijalu Republike Slovenije, ali te suglasnosti nije bilo. Razlog mog otkaza nije bio u pomanjkanju posla, nego u tom da u zadnjih nekoliko godina, zbog bolesti, slabe kičme, nisam mogao raditi poslove, koje sam do tad radio kao monter željeznih konstrukcija. Mogao sam ja raditi neke lakše poslove, koje sam radio zadnje dvije godine, to je skladišni i nabavni radnik, ali poslodavac je dao meni otkaz, da bi namjesto mene zaposlio svoga sina. Kad mi se desilo, to što se desilo, odmah mi je na um pao moj stariji brat Fadil, kad smo zajedno radili i kad bi ja nešto pogriješio, pa mi posle bilo zbog toga teško, on bi mi rekao: „Nije brate lako biti budala“. Da sam velika budala saznao sam na birou za zapošljavanje.

Zbog nezakonitog otkaza, kada sam se prijavio na biro za zapošljavanje RS, od biroa nisam mogao dobiti financijsku naknadu na koju sam imao pravo, da je otkaz bio zakonit. Uh, Bože ti dragi, a ja otkaz potpis'o, budala sa veliko »B«. Mašalna. U to vrijeme kad nisam frcio sa pameti. U mislima mi je bilo šta da se radi, kako da se preživi do pemzije, do koje mi je ostalo dvi' godine i četiri mjeseca, prava katastrofa. Nikad ni u snu nisam pomislio, da ću pri kraju svog radnog staža ostati bez posla, bez financijskih primanja, da ću pasti na prosjački štap. Prvo što sam tad uradio, pokuš'o sam pravdu tražiti na birou, ali biro me kategorički odbi. „Traži sebi pravdu na svom sindikatu, kojeg si član“. Kada sam rekao da nisam član nikakvog sindikata, da radim kod privatnika i da kod privatnika nejma sindikata, onda mi oni kažu; Pa traži na inspekciji ili tuži poslodavca.

Jedno dva dana sam razmišlj'o, šta dalje da uradim, kome da se obratim. Skontam ja i odem poslodavcu sa namjerom da riješimo moj problem na korektan način, ne na štetu, ni mene, ni firme, i bez tužakanja. Poslodavac ne bi bio poslodavac, kad bi priznao krivicu, kad bi priznao da je njegova greška. Vrlo lako me ubjedi, da idem kući, da se ne sikiram, „riješićemo problem, samo dok dođe advokat firme jer on je priprem'o, pis'o otkaz, a advokat je zbog smrti u familiji na dopustu“.

Poslušam ja poslodavca, odem kući, pa sačekam desetak dana. Kad je prošlo desetak dana, pozovem ja u pisarnu firme, javi mi se tajnica i kaže, advokat se ne javlja, izgleda da je na bolovanju, čim je dobijemo, mi ćemo tebe pozvati. Meni nešto bi sumnjivo, ali, haj reko', sačekaću još koji dan. Nakon nekoliko dana, ne da mi đavo mira, odem ja u pisarnu, da vidim šta je, hoće li se moj problem riješiti. U pisarni naš'o poslodavca, sa njim sjeo i uz kafu poprič'o, ko nekad, ko pravi jarani, kad sam mogao raditi po deset i više sati. Jest doduše, ruku na srce uvijek je on častio, u tome mu svaka čast, šćeo je on počastiti radnike. Razgovarali smo i tražili rješenje. Ja sam tražio da me vrati, prijavi nazad, on nije bio za to. Bila je i varijanta da mi otkupi jedan dio radnog staža, jednu četiri mjeseca, što meni nije odgovaralo, jer sam imao informacije sa biroa da mi to ništa ne bi značilo, da bi i dalje bio bez primanja sve do napunjene starosne dobi, do augusta 2011. Iz pisarne sam izišao sa obećanjem poslodavca, da će sa advokatom naći neko rješenje.

Traženje mog rješenja je trajalo od početka maja do kraja augusta, s tim da u tom vremenu nisam dobivao nikakvog primanja, plaće. Kada sam saznao, da je poslodavac otiš'o na dopust, a ni na kraj pameti mu nije bilo kako ću ja, da preživim bez para u Ljubljani, o dopustu da i ne pomišljam. Nazovem ja tajnicu, da pitam, zna li ona šta, je li moj problem na vidiku da se riješi. Tajnica mi se nakon nekoliko poziva javi na telefon i kaže „ja sam na dopustu, nemam ja vremena sa vama da razgovaram, kad se vratim za par dana sa dopusta tad se javi kod mene u pisarnu“. Istog momenta kad sam prekin'o razgovor sa tajnicom, prekipilo mi je pa sam se spremio i direktno otiš'o u Šišku na inspekciju rada RS. Kada sam inspektoru, koji me primio, objasnio zašto sam došao, taj inspektor me prvo pošteno izruži. „Vi ste krivi, vi ste budala, pa ni budala ne bi potpisala to što ste vi, sami ste sebi dali omču oko vrata“. Onako zbunjen, slegnem ramenima, mislim u sebi pa upravu je čovjek, okrenem se prema vratima, a inspektor se još izdera na mene. „Kud ćeš, ti si baš budala, imaš li telefon od tog svog gazde, ako imaš, daj 'vamo, da vidim šta se da napraviti“.

Dam ja telefon i onako zbunjen čekam šta će biti,  zovnu on odmah gazdu i evo ti čuda javi se gazda, nije znao ko ga zove, da sam ga ja zvao sigurno se ne bi javio, jer nije on im'o običaja da se javlja radnicima ako je na dopustu, izuzev kad je to njemu trebalo. Slušam ja đe inspektor razgovara i to onako oštro razgovaraju i jedan i drugi. Najdraže mi je bilo kad mu je inspektor rekao „javite se kod mene kad dođete sa dopusta, za gospodina se mora naći rješenje, nije on kriv, to što je potpisao otkaz , ne znači ništa, bio je zaveden, pravna služba, advokat bi to morao znati, za valjan otkaz mora imati suglasnost ministarstva za rad RS“. Kad je inspektor završio razgovor, malo blažim tonom mi savjetova, da se puno ne sikiram, kad gazda dođe sa dopusta da se javimo kod njega i da nađemo rješenje. Kad je gazda došao sa dopusta odem ja u zakazan termin kod inspektora, ali namjesto gazde došao je advokat, zapravo advokatkinja. Na kraju, rješenje je bilo, da me poslodavac ponovno zaposli, ako nejma on posla, da pokuša pronaći kod drugog poslodavca najmanje za četiri mjeseca, jer toliko mi je manjkalo, pa da imam pravo biti na zavodu i da imam primanje do pemzije. Ovaj put poslodavac je ispoštov'o dogovoreno, tako da sam ponovno počeo raditi, ali ne kod njega nego kod njegovog kooperanta, koji je radio za njega, isti pos'o što i poslodavac.

Novi poslodavac je do mene bio korektan, kod njega a za starog poslodavca sam radio četiri mjeseca i nakon četiri mjeseca mi je dao i on otkaz, prekid radnog odnosa. Na moju sreću, otkaz novog poslodavca je bio zakonit, tako da sam se uspio prijaviti na biro za zapošljavanje RS i dobiti pravo na financijsku nadoknadu kao nezaposlena osoba.

Na zavodu sam od 21. januara 2010, ali s tim, što sam primljen na zavod i s tim da imam pravo na financijsku nadoknadu moj problem nije riješen. Kada sam bio zdrav i kada sam mogao raditi deset i više sati ja sam imao plaću oko hiljadu eura. Kada sam se razbolio, i kad sam postao invalid, sam češće bio na bolovanju i nisam imao nadura, tako da sam primao minimalnu plaću. Kada mi je zavod izračunao financijsku nadoknadu, u obzir mi je uzeo prosjek mojih dvanaest zadnjih plaća, koje su mi bile u cijelom radnom mom vijeku najmanje. Nekadašnje moje primanje od 1000 eura spade na 407 eura. Kako je moglo, da bude, da ne dobijem ništa, fala Bogu, dobro je i ovo 407 eura, bolje išta nego ništa, jes' da su moje financijske potrebe, položnice i kredit koje imam, veće nego primanja, pa se je trebalo snaći, velika sreća mi je bila, da mi žena dobiva pemzije nešto malo više od mog primanja, tako nekako krpimo kraj sa krajem. Važno mi je da nisam nikom dužan, a ni u limitu nisam kao prije kad sam im'o primanje i po 1000 €. Moji navedeni problemi su me bili doveli do toga da sam mor'o trošiti dvije tablete tramala dnevno za kičmu, u prosjeku dvije tablete lekadola za bolove u glavi i treća tableta koju sam trošio po potrebi je Helex, tableta za živce. Uh, kad se sjetim, nije mi bilo lako. Sve u svemu to je nekako trajalo do sedmog juna ove godine.

Sedmog juna odlučim ja, i sa ženom odem za svoju Bosnu, u svoje Botonjiće sa namjerom da budem jedno dva mjeseca da se dobro odmorim. Sjećam se dobro tog sedmog juna kad sam ušao u Bosnu na graničnom prijelazu Bosanska Dubica, nešto se samnom čudno dešavalo. Ne da se to jednostavno opisati, osjeć'o sam se nekako sretan, bio sam veseo, kao da nikakvih problema nisam imao, čak sam, sam sebi bio čudan, na trenutke sam pomišlj'o, nije dobro, boj'o sam se da mi se neće nešto na putu do kuće, ne daj Bože, desiti.

Fala Bogu dragom, stignem ja sretno svojoj kući u svoje Botonjiće. Kad sam stig'o kući, im'o sam šta da vidim. Kući nisam dolazio od jeseni, prošle godine, od kako sam voće kresao i krečio, to je nekih šest, sedam mjeseci. Prvo što sam napravio, uzeo sam kosu i pokosio travu, koja je bila tolika, da se one manje voćke, sadnice nisu ni vidjele od trave. Dok sam kosio travu grizla me je savjest, bilo me je i sramota komšija što sam toliko zapustio svoju kuću i voćnjak oko kuće. Komšije nisu znale moj pravi razlog nedolaska kući.

Drugi dan, kad je po voćnjaku i oko kuće bila pokošena trava, pjesma je bila drugačija, moje srce je bilo sretnije, moja duša je bila puno veselija i zadovoljnija. Dok sam kosio i radio druge poslove oko kuće im'o sam problema sa kičmom, kičma me je puno bolila ali sam dur'o, nisam šćeo piti nikakvih tableta, ama ništa.

Nekoliko dana imao sam baš onako neku frku, kičma me je bolila a osjećaj sam im'o kao da sam od mrtvih ust'o, tijelo mi je bilo tako malaksalo, samo bi' spav'o i lež'o. Fala dragom Bogu nakon par dana bolovi i malaksalost su prestali, kako i ne bi kad mi se u duši osjećalo zadovoljstvo sa urađenim poslom a posebno zadovoljstvo mi je bilo što sam počeo, što bi se reklo disati punim plućima. Moja duša je osjetila potpunu sreću i zadovoljstvo, jutarnja kafa uz jutarnje ošljačko sunce je bio pravi mehlem za liječenje moje duše, mojih problema. Šetnja po selu, po mojim Botonjćima, po njivama i brdima oko Botonjića, Korinova, po Gradini i Ošljaku mi je u moje srce i dušu ulivala novu snagu, sreću i zadovoljstvo. U mom dosadašnjem životu, a 60 godina mi je već prošlo, nisam nikad bio sretniji, veseliji, punijeg srca i zadovoljniji nego kad sam šet'o po putevima moje mladosti gdje sam rođen i odrastao. Sa malo rada, više šetnje, lipog odmaranja, obilaska raznih skupova, priredbi, otvora džamija, pa i dženaza, nakon dva i po' mjeseca dođe vrijeme da se vratim u Ljubljanu. Ruku na srce bio sam se poželio i Ljubljane, to je bila prva moja toliko duga odsutnost, nakon 37 godina radnog staža u Ljubljani, uglavnom su dopusti bili sedmicu, dvije a maksimalno tri. Kako se ne bi poželio Ljubljane kad sam u njoj proveo veći dio svog života, stekao puno prijatelja, poženio sinove i što je najljepše stekao troje lijepih unučadi, kojih se poželim nakon par sati posle svakog rastanka a kamoli nakon dva i po' mjeseca.

Nakon petnaestak dana po mom dolasku u Ljubljanu morao sam obići doktora. Ponovno me je počela boliti hem kičma, hem glava, ne znam zašto. Znam samo jedno, čim ugrije proljetno sunce ode Ale za svoju Bosnu pa nek' bude šta bude.

31.10.2009.

PRVI UČENICI, PRVI RAZRED, PRVE ŠKOLE DONJA SANICA

 Slika u galeriji je slika učenika Osnovne škole Donja Sanica, kad je slika napravljena mi nije poznato, znam samo da sam ja sa ovim đacima na sliki pošao u prvi razred, tek otvorene škole 9 septembra 1959. Koliko se ja sjećam prvi učitelj i učiteljica su bili Čedo i Lenka, prezimena se ne sjećam. Dobro se sjećam, ko danas, kad smo došli prvi dan u školu, oko škoe i po dvorištu je još bilo građevinskog materijala. Radnim akcijama stariji đaci su uredili dvorište, čak, ispod škole je bilo uređeno i igralište, kasnije to je igralište preuređeno u voćnjak. Neznam koji sam razred bio ali znam da je moj prvi izlet u prirodu bio izlet na Korijenovo, zapravo to je bila i posjeta Osnovnoj Školi na Korijenovu. Kad smo se vraćali sa Korjenova smo donjeli sadnice topole i posadili ih po dvorištu i oko dvorišta škole.

Prvi razred kojeg sam ja bio je poslije preuzeo učitelj Alija Džafić, koji je sa đacima na sliki a koje godine i koji smo razred bili se ne sjećam.

Svi oni koji se prepoznate na ovoj sliki, javite mi se sa svojim sjećanjima i uspomenama da naše uspomene zapišemo u jedan veči i argumentovaniji zapis.
 

22.08.2009.

Botonjijada 2009

 

U subotu 25 jula, u Botonjći je bila četvrta po redu Botonjijada. Prije same Botonjijade, samo na dva dana, je bilo očekiveti da će Botonjijada ove godine biti jedna od najbolji, ali na žalost bila je približno kao i sve ostale. Prije na jedan dan, kad je sve bilo spremno za Botonjijadu u selu se dogodio smrtni slučaj, tako da je na dan Botonjijade bila i dženaza u Botonjći. Organizatori smo iz poštovanja do umrle Ajke Botonjić i njene ožaloščene familije razmišljali da se Botonjijada odkaže, ali smo na kraju pred veče ipak održali Botonjijadu onako kako je dolikovalo. Odlično skuhani gulaš smo sa velikim apetitom pojeli do zadnje kašike. Ambijent, kad se gulaš jede se vidi na slikama, slike najbolje govore. Od svih koji su jeli gulaš, a jeli smo ga svi, gulaš je dobijo najbolju moguću ocjenu, „Gulaš je fantasatičen“. Da je gulaš bio fantastičan je najzaslužniji Emir Beće Botonjića, to je momak koji je na Botonjijadi bio mašelna najedriji (najkrupniji).

Ono što je najljepše bilo, su međusobni razgovori svih prisutnih, međusobno raspitivanje kako ko živi i gdje živi, kako je ovaj ili onaj, čuješ li za ovog ili onog  i tako dalje.

Kada se završilo sa gulašom, upriličeno je i sportsko takmičenje koje je bilo i najavljeno.

 

U bacanju kamena smo učestvovali skorom svi, onaj ko je htjeo, ali najboli su bili:

 

  1.  mjesto Emir Botonjić,
  2.  mjesto Feriz Sinanović,
  3.  mjesto Isak Botonjić.

 

U trčanju odrslih najbrži su:

    

1.      mjesto Juso Botonjić,

2.      mjesto Šefik Botonjić,

3.      mjesto Aldin Botonjić.

 

U trčanju djece najbrži su:

   

1.      mjesto Belma Ljutić

2.      mjesto Ajdin Ljutić

3.      mjesto Dino Botonjić

Za osvojena mjesta takmičari se dobili i diplome.

Na  kraju, svi prisutni na Botonjijadi smo se razišli zadovoljni sa onim što je bilo i kako je bilo ove godine. Posebno zadovoljstvo je bilo, što se Botonjijada održala i ove godine, uz nadu da će sledeća biti bolja i da će nas biti više. Ove godine na Botonjijadi nas je bilo oko šesdeset osoba.

U nadi da će nas na sledećim Botonjijadama biti više, već sad pozivamo sve Botonjćane,  rođake i prijatelje, da  se nam, sa svojim predlozima, idejama javljaju na našu web stranicu.

Bujrum !!

 

                                                                                  Odbor za organizaciju Botonjijade 2009

                                                                                  Ale Botonjić

                                                                                  Edina Botonjić

                                                                                  Emir Botonjić

                                                                                  Bećo Botonjić

                                                                                   Isak Botonjić

                                                                                  Mehmed Botonjić

31.07.2009.

DAN STRADANJA BOTONJIĆA 7. AVGUST

              NASELJE BOTONJIĆI - KAMEN

   OBILJEŽAVANJE 17.GODINA STRADANJA   
   BOŠNJAKA U NASELJU BOTONJIĆI - KAMEN


               PROGRAM OBILJEŽAVANJA
                 07.08.2009. godine (petak)
                - Klanjanje ikindije namaza
          - Učenje tehvida pred duše šehida
              - Obraćanje zvanica i gostiju

                PRIJE SEDAMNES GODINA
                SRBSKI ZLOČINCI SU UBILI
                56. BOŠNJAKA BOTONJIĆA

      SAMO, NA MJESTU OBILJEŽAVANJA      
                    BOTONJIĆI - KAMEN
   JE UBIJENO, ZAPALJENO 13 BOŠNJAKA
                         IZ BOTONJIĆA

  ZABORVLJANJEM ZLA ČINIMO VEĆE ZLO !

16.07.2009.

Serif Konjevic-Kralj-Dva galeba bijela-Sanica 2006

   K o nj e v i c   S e r i f 


                       S A N I C A


              21.juli,  ljetna basta,


             "Trebunj" (pijaca),


 najveća europska folk zvijezda ponovo

medju svojim Saničanima sa svojim

najpopularnijim hitovima u  samostalnom

cjelovečernjem koncertu , od akšama pa do

sabaha , 


      Šerif Konjević-Kralj-Dva galeba bijela-Sanica 2006

 Datoteka:Little gulls.jpg        www.saničkidani.bloger.ba

02.07.2009.

Obilježavanje Dana stradanja Bošnjačkog stanovništva MZ Biljani


      Mjesna zajednica Biljani - Odbor za obilježavanje Dana stradanja pozivaju Vas da prisustvujete obilježavanju Dana stradanja Bošnjač- kog stanovništva mjesne zajednice Biljani, koje će se obaviti u Biljanima 09.07. i 10.07.2009. godine po slijedećem programu:

 

9. 7. 2009 - Četvrtak
15:30h - Obilazak masovne gro-
             bnice Crvena zemlja
17:30h - Obilazak masovne gro-
             bnice Lanište 1
      - Klanjanje ikindije namaza
      - Kelike - Tehvid
      - Kraće obraćanje

10. 7. 2009. - Petak - Centralno obilježavanje u mezaristanu Biljani
11:00h - Prijem gostiju i zvanica
12:00h - Obraćanje domaćina,
             zvanica i gostiju
12:30h - Otvaranje Spomen
             sobe i turbeta
12:45h - Obilazak šehidskog
             mezarja
13:00h - Džuma namaz



Prije sedamnaest godina, na jednom mjestu, u jednom danu, ubijeno je 260 ljudi, žena i djece!

ZABORAVLJANJEM ZLA, ČINIMO JOŠ VEćE ZLO!

S poštovanjem,

Raif Hodžić
sekretar MZ Biljani

preuzeto sa www.kljuc.ba


11.06.2009.

Sa razlogom na odmor u Botonjiće

Meni ništa na svijetu nejma ljepše, nego popiti jutarnju kahvu u svojim Botonj'ći' uz jutarnje ošljačko sunce. Jutarnje svježine, čistoće zraka, zelenila brda, Ošljaka, Gradine, Korjenova, Pištanice i za njom Galaje, rijeke Sanice koja krivuda svojim koritom pored našeg sela, botonjskih bara, to je ljepota koje nigdje na svijetu nejma.

 

Vrijeme je učinilo svoje!

 

Zbog ekonomskih razloga, željom za boljim standardom, došlo je do velikog iseljavanja iz sela, tako da nas ima svugdje po svijetu a najmanje u svom rodnom kraju, kraju od kud potječe prezime Botonjić. Na primjer: samo u Ljubljani i bližoj okolici živi preko trideset familija, dok u Botonj'ći' ima 15 familija. Smatram da nije potrebno dalje nabrajati koliko nas i gdje nas ima po svijetu, to je jednostavno nemoguće.

 

Ono što je moguće, je to, da gdje god ko živi, neka živi i uživa onako kako je to za njega najbolje, ali ljudski bi bilo da nikad ne zaboravi svoje korijene, svoje porijeklo, gdje su mu rođeni roditelji, djedovi i pradjedovi.

 

To što nas ima svugdje po svijetu, je u velikoj mjeri kriv rat 1992-96, odnosno agresija bivše JNA potpomognuta srbočetničkim paravojnim jedinicama iz Srbije, Crne Gore pa i iz BiH.

U našem kraju na području općine Ključa i Sanskog Mosta ubijeno je 56 civila sa prezimenom Botonjić. Naše selo, stari Botonjići, sa Kamenom je imalo oko 40 kuća koje su sve do temelja spaljene, uništene. Oko 20 kuća  u polju na barama je ostalo opljačkano, što se dalo opljačkati i odnijeti, ali su uglavnom kuće ostale cijele sa manjim oštećenjima. Sad ih ima 31, nažalost je polovica od njih prazna.

 

Poštovani moji Botonj'ćani, rođaci, svi vi koji ste na bilo koji način rodbinski vezani za Botonjiće, svemu već rečenom prilažem i sljedeće obavještenje:

 

Općinsko vijeće općine Ključ je odredilo dane obilježavanja stradanja građana Ključa, tako da je:

- 10. juli - dan stradanja svih Biljančana zajedno sa našim Botonj'ćanima.

- 7 avgust - dan stradanja sela Botonjića.

 

Napomena! Za dan stradanja Botonj'ćana je uzet datum kada je 11 naših Botonj'ćana na zvjerski način mučeno i na kraju zapaljeno u štali na Kamenu, istog dana je u svojoj kući na Kamenu zapaljen bračni par Pašo i Behara Botonjić.

 

Ali živjeti se mora!

 

Nas nekoliko iz dijaspore i nekoliko onih kojih žive u Botonj'ćima, već četvrtu godinu zaredom se pokušavamo sastati zadnje subote jula, a sa ciljem, oni koji se poznajemo da se vidimo, oni koji se ne poznaju, a njih je mnogo, da se upoznaju i naravno sve to uz roštilj i piće.

 

Oni koji smo se do sad okupljali, smo svjesni da bi naše okupljanje moglo biti bolje i organizovanije, pa sa tom namjerom je i ovaj tekst napisan da vas sve skupa zamolim, da se sa svojim prijedlozima i idejama javite meni, a ja ću to prenijeti ostalim organizatorima.

Vas dragi Botonj'ćani, braćo i sestre, rođaci i prijatelji pozivam da mi se javljate na moju elektronsku adresu sa bilo kojim prijedlozima i idejama pa i pitanjima o kojim želite da se dogovaramo, da se družimo i da budemo ako ništa ono dobri prijatelji.

Posebno vas prijatelje mlade Botonj'ćane sa facebook-a zamoljavam da mi se javljate sa svojim prijedlozima idejama, ubjeđen sam da imate dobrih ideja i prijedloga jer među nama Botonj'ćanima nas ima raznih profila, znanja, od običnog radnika do doktora.

 

Među nama ima i uspješnih sportista, muzičara, kulturnih radnika, naučnika… a da većina od nas ni ne zna za to. Kad bi se nekako uspjeli okupiti i upoznati, razmijeniti naša iskustva, koja smo stjecali i još uvijek stječemo širom svijeta, ja sam ubjeđen da bi znali i mogli sve te naše potencijale iskoristiti i za neko konkretno dobro našim rodnim Botonj'ćima, a i nama Botonj'ćanima, gdje god nas ima.

 

Bujrum!

ale.botonjić@telemach.net

 

Neka vas zdravlje, sreća i uspjeh u životu prate gdje god bili!

 

30.11.2008.

Slike sela starih Botonjića

U arhivu slika Safeta- Džaferovog su pronađene slike djala sela Botonjića.

Onaj ko zna, ko još pamti selo stare Botonjićie vidjeće da se na sliki vide mahale, dijo Mijića, Đulići i Bajrići.

02.11.2008.

Ramazan 2008

Ramazan 2008 u Botonjićima, 1429 hidžretska godina


Stariji postovi

Podosljak
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

Linkovi iz Slovenije

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
13140

Powered by Blogger.ba